srijeda, siječanj 18, 2012
Svi ovi košmari u mojoj glavi
Samo su tu da se izgubim
Negdje na pola puta
Od jučer do sutra
Zarobljen na pučini,
U malenom čamcu,
Išiban vjetrom,
Ispržen solju i suncem
Buncam u ludilu,
I smijem se na sav glas,
Jer sam još tu
I jer me još nisu porazili
I nemam više što da izgubim,
Nema više želja koje treba ostvariti,
Nema više mjesta koje treba posjetiti,
Ljudi koje treba obići, koji me čekaju,
Nema više ni nas,
Ali ja se smijem,
Onako, punim plućima,
U inata sudbini,
Dok čekam da mi njeni prsti pokažu put,
Na mjesto gdje ću možda,
Pronaći istinsku sreću i mir...
ponedjeljak, siječanj 16, 2012
Nestaju stanice uz prugu,
Kao kad djetetu odleti balon,
Ostaju sve dalje i dalje,
Kao lavež pasa na drugom peronu
Onog istog kolodvora
Kojem se sad vraćam.
I drhtim uz staklo zelenog vlaka,
I mislim na vjetar i snjeg i…
Samo da prođe još ovih par minuta,
Do poznate stanice na putu do Zagreba,
Dobro, poznate samo meni…
I tebi možda, u magli vremena.
Gledam na balkon uz prugu,
Dok vlak staje i tražim siluetu,
Kao propeti konji svoj mir,
Uz otvoren prozor,
Na ovome vjetru,
Ne vidim ništa, opet nisi tu.
Nikad te tema kad se ja,
Napokon odlučim vratiti,
Kao poslije bitke što se vraćaju,
Izranjavani, iscrpljeni i blatnjavi,
Pokislih nada i spaljenih snova,
Neki stari, a opet novi ratnici
To je ta sudbina valjda,
Ponekad misliš da biraš,
A ideš dobro znanim putem,
A nekad ideš istim vlakom
I u srcu nosiš stare slutnje,
Dok vjetar šiba Brege, tonem u san.
nedjelja, listopad 30, 2011
Ispijene ostaju moje želje,
U kutu tvojih usana,
Malo prljave od karmina,
Kao ove čaše što ih slažem po stolu.
Nema tih novaca,
Da plate ovaj vijek,
Prosut pred tebe kao sag od svile,
Moj život, jedan jedini…
I? Gdje smo sad?
Dobro, ja sam već negdje,
Lako za mene, znaš već mene,
A ti? Tvoje su ruke negdje…
…gjde more zida od stijena kule,
Tamo nikad ne idu moji pogledi,
Ne dam ti moje misli,
Samo pokoja suza pobjegne…
Onako…krišom…za tebe
srijeda, listopad 26, 2011
Ostajem negdje na pola puta,
Od katedrale do korza,
Koraci jure kao propeti konji,
A srce kaska, kao list na vjetru
Otkriva neslućene visine,
Dobro večer kažem,
Ipak, mi se znamo,
Barem onako, uz put,
Službeno samo.
Da ne misli neko da
Tu nečeg ima,
Glasno se nakašljem
I pogledam nespretno na sat.
Moram da žurim, kasnim, znaš…
Kasnim jedino za tobom,
Kasnim kao što si ti onda zakasnila,
Ili sam ja uranio?
Nije više bitno,
Jer neki se vlakovi samo jednom propuste.
Kad si mlad ne biraš bitke,
Svaka je moja, a ja nisam ničiji.
Lako je tad bilo okrenuti glavu,
Puno lakše nego sad reći,
Žurim, kasnim, znaš…
utorak, srpanj 5, 2011
Nema te više,
Ostaje trag tvog ruža na mom vratu
Kao pečat na oproštajnom pismu.
Samo adresa nije jasna,
Teško će poštar da razazna,
Kome pripadam.
Tako to krene,
Kad nestaju osmjesi,
Ostaje čudan grč na licu
I ne vidim vise da li se smiješ ili plačeš.
Kad sruši se posljednji kamen s oveog bedema
I otkrije hodnike samoce,
Ostaje žal za vremenom kad si me imala.
Pijani koraci prate moj trag,
Sjene se skrivaju od njih.
Nema tih riječi sad,
Nema tog možda koje budi nadu,
Ostaje samo nespokoj u grudima,
Pijanim od samoće.
Ostaje samo tvoj pogled,
Što viri iz svake nove boce.
srijeda, lipanj 8, 2011
Neke se sjenke plaše jutra,
neke su riječi najteže kad šute,
neke mi misli postaju želje,
a one bježe ispod mog kaputa.
Tamo ih skrivam, tajim od sebe,
drhtim i nadam se da nitko ne vidi,
Pokoji osmjeh, di koju suzu,
i maleno mjesto za tebe...
ponedjeljak, travanj 25, 2011
pogledaj lice svoje,
ti, čista u svom svijetu,
ne okreći se iza,
jer nema tu nad za spas.
Nervozno koračaš,
odzvanjaju stope,
ulicom propalih brakova,
neonsko svjetlo pokazuje put.
Sad znaš, želje su jedno,
istina je uvijek više,
dok žilet niz bijelu ti ruku,
moj krvavi portret riše.
Odlaziš bez pozdrava,
sama, baš kako si i došla.
Nema tužnih poruka, ni suza,
niti čistih, poput tebe, bijelih ruža